7.6.2010.

Nisam mislila da ću to ikad doživjeti. Nakon propuštenog Varaždina mislila sam da je sve palo u vodu. Sva sreća, on se ipak odlučio vratiti. Razmišljam o tome svaki dan, zamišljam se u masi ljudi kako euforično skačem i iščekujem njegov izlazak na pozornicu. Naravno, čekam ponedjeljak, dan kada će pred zagrebačku publiku prvi put izaći moj omiljeni, nezamjenjivi Bob Dylan.

Pere me neopisiva euforija, i to od dana kada je objavljeno da dolazi u Zagreb. U tolikom mjerilu da su mi prijatelji za rođendan kupili kartu za koncert. Još jednom im hvala, mislim da mi je to najljepši poklon u životu. :-*

Ono što želim reći je da ako ste u mogućnosti odete na Šalatu jer se koncert takve legende ne propušta i neće zasigurno razočarati.  Ukoliko pak ne odete, ja ću ovdje prenijeti svaki detaljčić. Jedva čekam! Vidimo se 7.6. na Šalati!

Dea

“The day that music died…”

U prošlom su me postu Beatlesi naveli na Oasise, ali što je bilo prije Beatlesa? Tko je vladao rock’n’ roll scenom? Nakon više od pola stoljeća, gledajući unatrag, na koga možemo uperiti prstom i reći – s njim je sve započelo? Razdoblje: pedesete; čovjek čija je glazba imala najsnažniji utjecaj na stvaranje nove popularne rock ‘n’ roll glazbe: Buddy Holly.

Ušla sam u dnevnu sobu. Na malom staklenom stoliću u sredini sobe ležao je novi, folijom obloženi CD. Kao i obično, znatiželja me prevladala u sekundi. Približila sam se i na naslovnici vidjela mladića s karakterističnim retro naočalama. „Budi Holi.“ – pročitala sam. Nisam znala tko je to, pa sam jednostavno pričekala da novi CD počne odzvanjati kućom. „Everyday it’s a-gettin’ closer, goin’ faster than a roller coaster…“ pjevao je taj dečko s čudnim naočalama, i ti su me veseli tonovi odmah poveli. Tada nisam znala da zapravo slušam preteču rock ‘n’ rolla i jednog od najvećih uzora Beatlesa. Kada sam malo odrasla i internet uselio u moj dom, počela su moja kopanja i tzv. istraživanja.

Charles Hardin Holley, u obitelji zvan Buddy, rođen je 1936. godine u gradu Lubbocku u Teksasu. Nakon pogreške u ugovoru kojeg je trebao potpisati za Decca Records, Buddy je kao svoje umjetničko ime prihvatio Holly (umjesto Holley). Svirao je violinu, klavir i gitaru, a podršku su mu pružali i roditelji, oboje glazbenici. Uskoro je osnovao bend The Crickets. Iako su svi bili bijelci, dok ih je publika slušala mislila je da su crnci, zbog jake sličnosti s crnačkim glazbenim stilom. Cricketsi su bili jaka inspiracija za Beatlese, čak i za ime (cricket=cvrčak, beetle=buba). Holly je naglo postao popularan nakon singla That’ll Be The Day i često je svirao s poznatim crnim glazbenicima kao što su  Little Richard i Chuck Berry. Slijedili su hitovi Everyday, Peggy Sue, Maybe Baby i dr. Iako je njegova karijera trajala svega nekoliko godina, uspjeh koji je Holly postigao i utjecaj koji je proširio vječni su. Početkom 1959. godine započeo je solo turneju s drugim važnijim glazbenicima, uključujući Ritchiea Valensa i J. P. Richardsona zvanog “The Big Bopper”. Životi trojice glazbenika ugasili su se  3. veljače 1959. godine u avionskoj nesreći. Don McLean u svojoj pjesmi American Pie opisuje taj dan kao “dan kada je umrla glazba”. Hollyjeva glazba nije umrla. Snimao je toliko da je njegova izdavačka tvrtka mogla izdavati nove Hollyjeve albume i singlove deset godina nakon njegove smrti. Najpoznatiji posthumni singl zasigurno je Peggy Sue Got Married. Paul McCartney bio je Hollyjev veliki obožavatelj i otkupio je prava za objavljivanje njegovog kataloga pjesama.

Zadivljujuće je koliki se uspjeh može ostvariti u samo nekoliko godina djelovanja, naravno danas je to moguće i za kreće vrijeme, ali Hollyju je to uspjelo u pedesetima, godinama kada je nastajalo mnoštvo zabavnih bendova i glazbenika. Ljudi koji su tada nosili naočale bili su ismijavani, a Holly ih je namjerno nosio, čak i na nastupima, čime su one postale njegov prepoznatljivi detalj. Bio je različit, jedinstven, svoj i zato itekako zaslužuje 13. mjesto na popisu 100 besmrtnika popularne glazbe na koje ga je 2004. godine postavio Rolling Stone. Bezbroj glazbenika koji su svoje karijere započeli šezdesetih navodili su Hollyja kao uzora. Kada je 1998. dobio Grammyja za album Time out of Mind, Bob Dylan održao je govor: „Želio bih reći još ovo. Kada sam imao šesnaest, sedamnaest godina otišao sam na koncert Buddyja Hollyja u Duluth. Bio sam na par metara od njega i uputio mi je pogled. I imam neki osjećaj da je na neki način bio uz nas dok smo stvarali ovaj album.“

Otkrivajte glazbu, kopajte, tražite, slušajte, uživajte!

Do sljedećeg posta, 

Dea

(What’s the Story) Morning Glory?

Prethodni post potaknuo me na razmišljanje… Svađe u bendovima – naravno moraju se kad tad dogoditi, ali nekad je razlaz nažalost jedini izlaz.

Počevši od Beatlesa, deset godina izvanrednog uspjeha, a onda… svatko svojim putem. Recimo da je kriva jedna osoba – Yoko Ono. Njen jak utjecaj na Lennona i njegovu transformaciju, uopće nije dvojben i s time ne mogu biti ravnodušna. Još jedna stvar koja me ne oduševljava jest ta da je svaka pjesma glasila na Lennon/McCartney, bez obzira tko je bio autor, mislim tko se ne bi posvađao?! Osobno, mislim da je Lennon bio nepromišljen. Previše je miješao politiku i glazbu, opet pod utjecajem Yoko, zato je nažalost i završio kako je završio. Sav se taj protest mogao iskazati na manje radikalniji i promišljeniji način. Istina, tada možda ne bi privukao toliku pažnju, ali ovako je izgubljen život jednog od glazbenih genijalaca svih vremena.

Odmaknimo se od Beatlesa… Oasis – prozvali su ih nasljednicima Beatlesa, ali mislim da je to bio još jedan pokušaj (iskompleksiranih) Britanaca da se uzdignu na nekadašnju razinu popularnosti. Glavnu riječ u bendu imaju dva brata, Liam i Noel Gallagher. Devedesetih su u kratkom roku postigli ogroman uspjeh, a veliki comeback ostvarili 2005. godine s albumom Don’t Believe the Truth. Međutim, bez obzira na sav uspjeh, bend se nedavno razišao. Razlog – konstantne svađe braće Gallagher.

Noel, inače stariji brat, bio je autor uglavnom svih hitova Oasisa, no glavni vokal je uvijek bio Liam. Međutim, Noel je svih oduševio izvedbom svoje Don’t look back in anger i tu su počele usporedbe.

Tko je bolji pjevač? Tko vodi bend? Tko je važniji? Mediji su naravno napetosti samo povećali i do čega je došlo? Dva brata, posvađani, provlačeni po tabloidima, a što je s njihovom muzikom? Na nju se još jednom najlakše zaboravilo. Što se mene tiče, smatram da je Noel puno bolji pjevač od Liama i puno ga više cijenim, upravo zbog toga što potpisuje sve hitove Oasisa. Ukratko, mislim da bi bez njega Oasisi bili nitko i ništa. Zato zbog ovog razlaza ne patim naročito. Ne sumnjam da će se Noel snaći u solo karijeri i nestrpljivo iščekujem novosti. Što se Liama tiče, koliko čitam, vidim da je osnovao novi bend, čovjek traži nešto novo, ali mislim da će bez Noela to teško ostvariti. Preostaje ništa drugo no cijeniti i guštati u nekadašnjim Oasisima, a kakvi su trendovi zadnjih godina, iliti svima fali novaca xD možda se ratna sjekira braće Gallagher nakon nekog vremena ipak zakopa.

„Then time will tell who has fell and who’s been left behind, when you go your way and I go mine.“ BD

Do sljedećeg posta,

Dea

Scrambled Eggs :)

Jedna jedina pjesma može svašta. Fascinatno, ali istinito… razmišljala sam… koja je ta koju ljudi najviše pamte, koja je ostavila najjači dojam… Hm, kad bih se držala samo svog ukusa, bez sumnje bih pisala o Dylanovoj Positively 4th Street, ali ovaj put neću. Nesanica, opet, ležim u krevetu i buljim u strop… uf ne spava mi se, vrtim film i lavina pjesama mi prolazi kroz glavu. Koncentrirala sam sjećanje na jake pjesme koje su pokretale publiku, ali svaka koje bih se sjetila nije bila ono što sam tražila. Kako to obično biva, nakon brdo jakih pjesama samo mi je odjednom doletjela laganica. To je to! Kako se nisam prije sjetila?! Zašto sam se koncentrirala samo na moćne pjesme?! Ova je toliko lagana, a opet toliko moćna. Drugog jutra bacila sam se na istraživanje. Naravno, već sam podosta znala o toj pjesmi (kao što bi većina ljudi trebala znati), ali malo sam kopala. Radi se o pjesmi koja je ušla u Guinnessovu knjigu rekorda time što je doživila najviše cover verzija od ijedne pjesme u povijesti. Vjerojatno je već jasno o kojoj je pjesmi riječ…

Sve je započelo totalno bezazleno. „Je li se ovo stvarno događa?“ – pomislio je Paul kada se jednog jutra sada već davne 1964. godine, trgnuo iz sna. San mu je ispunila nepoznata melodija. Otišao je do klavira i odsvirao ju kako ju ne bi zaboravio. Bio je u čudnoj situaciji, nije znao je li mu ta melodija već bila odnekud poznata ili ju je stvarno prvi put „čuo“ u snu. Istraživao je i zaključio da je stvarno sanjao nešto još nikad napisano i odsvirano. Predložio ju je ostatku benda i počelo se raditi na tekstu. Zanimljivo jest da je pisanje teksta trajalo podosta. Naime, prvotni naslov pjesme bio je Scrambled Eggs, ali takva nježna i lagana melodija bila bi uništena lošim tekstom, stoga su ga izmjenjivali nekoliko puta sve do svibnja 1965. godine. Paul je putovao u Portugal, pjevušio melodiju i riječi su samo došle jedna za drugom. Konačno se sve poklapalo, konačno su mogli snimiti pjesmu.

Tako je otprilike nastala Yesterday, jedna od najvećih i najslavnijih pjesama svih vremena, izdana na albumu Beatlesa, Help iz 1965. godine. Njena specifičnost bila je odmah vidljiva. Nakon „živahnog“ stila Beatlesa, ona je pravila bitnu razliku, zato nikad nije izdana kao single u Velikoj Britaniji, dok je u SAD-u postigla itekakav uspjeh. Također, smatra je se prvenstveno djelom Paula McCartneyja koji ju je naposlijetku i otpjevao i odsvirao, a tek potom djelom Beatlesa. Međutim, kako su odnosi između McCartneyja i Lennona bili zategnuti upravo zbog takvih situacija, svaki konflikt koji bi mogao voditi ka razlazu benda, producenti su vješto izbjegavali. Yesterday je nekoliko puta bila proglašena najvećom pop pjesmom svih vremena i 20.stoljeća. Najpoznatije covere iste snimili su su The Mamas and the Papas, Joan Baez, Michael Bolton, Bob Dylan, Liberace, Frank Sinatra, Elvis Presley, Ray Charles, Marvin Gaye, Plácido Domingo i dr.

Što se mene tiče… nisam veliki obožavatelj Beatlesa, ne spadaju u profil glazbe koju bih slušala svakodnevno. Međutim, cijenim ih zbog njihovog ogromnog doprinosa glazbi i među njihovim stvarima koje smatram odličnima i legendarnima, Yesterday svakako zauzima prvo mjesto. Nije mi drago što Paul McCartney nije dobio isključive zasluge autorstva i dan danas kao autori pjesme glase Lennon/McCartney. Iako je McCartney zamolio Lennonovu udovicu Yoko Ono da pristane na promjenu autorstva barem u McCartney/Lennon, ona je to odbila. Sve u svemu, držim se one „uzmi iz svega ono najbolje“ pa nek ostane na tome da je Yesterday odlična i legendarna pjesma, bez obzira na autora/e.

Do idućeg posta,

Dea

What can I do? -Plenty sister!

Prošli sam tjedan konačno napravila nešto što sam odavno čekala. Posudila knjigu koja nije bila za faks. Odavno sam ju željela imati u rukama, zanimala me. Radi se o biografiji Janis Joplin, iz pera njezine sestre Laure. Neki će reći kako se tu nema što pročitati. „Ženska je imala glas, ali uništila ju je droga“. Da sad krenem pisati o Janis vjerojatno bi me dočekali konzervativni komentari, tipa „nakon Amy još jedna problematična“. Budući da je takvih komentara bilo, raščistit ću to jednom zauvijek. Što se mene tiče, mogle su od sebe raditi što ih je volja, smatram da ako je muzika koju su stvorile (za Amy se nadam da će još stvarati) odlična, onda me njen osobni život stvarno ne zanima. Naravno tu su mediji koji nas s tim životima upoznavaju, htjeli mi to ili ne. Pitat ćete me „kakvu poruku može slati pjevačica koja je umrla od droge?“ a ja bih rekla „takvu da ne završite poput nje!“ Želim reći, nisu svi pjevači i umjetnici uzorni, i nema svačija muzika viši smisao, ali zar nemamo svoje glave da to razlučimo. Bar što se mene tiče, sigurno ne slušam Dylana i Janis na jednak način. Npr. Dylanova „Positively 4th Street“ mi podigne raspoloženje nakon nekog razočaranja, ali isto tako mi Janisina „Piece of my heart“ podigne raspoloženje kad sam ujutro pospana. Da ovo ne bi preraslo u cijeli post za kraj ću reći, uzmite od svakoga ono najbolje i neka vam kriterij za suđenje ne budu popušeni jointovi i iskorištene šprice nego napisana i otpjevana muzika.

Ah, sad kad sam mirne duše mogu nastaviti gdje sam stala. Aha, Janisina biografija… Već sam rekla, volim ju poslušati, ali zanimalo me cijelo to razdoblje šezdesetih i početka sedamdesetih. Gdje je sve započelo, kako se onda živilo, a ova knjiga to savršeno opisuje. Love, Janis preporučam bez obzira jeste li Janisin fan ili ne. Daje detaljan opis kako su mladi ljudi živjeli i odrastali na polovici prošlog stoljeća, ja samo mogu reći – zašto ne postoji stroj za vraćanje u prošlost?

Čitajući knjigu, razmišljala sam puno o šezdesetima, preslušala masu tadašnjih izvođača na youtubu, i malo po malo dolazila do ideje za post. Kako su zapravo žene uspjele u glazbi? Naravno sve je počelo još dvadesetih godina, od bluesa Bessie Smith, koja je ujedno bila među Janisinim uzorima, a u šezdesetima je sve buknulo. Počevši od ženskih grupa kao The Ronnetes, The Superemes, The Shirelles, preko solista poput Joan Baez, Joni Mitchell, Dusty Springfield, Janis Joplin, Carly Simon, do žena u bendovima poput Grace Slick iz Jefferson Aireplana i Stevie Nicks iz Fleetwood Maca. Međutim, što se tiče ženskih grupa (ne bendova, jer u grupi samo pjevaju, dok u bendu i sviraju) producentova je bila zadnja, a izvođačice nisu imale slobodu u puno toga. U bendovima je situacija bila slična, muški članovi su dominirali. Povukla sam paralelu i kopala malo o feminističkom pokretu šezdesetih. Naravno, pokreti su bili masovni, žene su htjele jednaka prava, jednake mogućnosti zapošljavanja, jednake plaće. Betty Friedan predvodila je feministički pokret i uz brojne demonstracije žene su se itekako uspjele izboriti za svoja prava. No da ne duljim, htjela bih naglasiti da me fascinira neovisnost određenih izvođačica, koja je u ono doba bila teško ostvariva. Npr. Joan Baez, Janis Joplin, … bilo je muškaraca koji su utjecali na njihove karijere, ali bile su različitije, neovisnije, ili možda jednostavno – svoje. Usporedimo li situaciju šezdesetih i danas, smiješno je zapravo koliko su danas žene nadmoćnije na glazbenoj sceni. Šezdesetih su The Supremes bile obožavane, ali diktiralo im se, opet od strane producenata i autora, danas imamo Beyonce, Lady Gagu, i da ne nabrajam ostale popularne pjevačice koje „furaju“ svoj stil i htjeli ili ne htjeli uspjeva im. Mislim da su definitivno zasjenile neke muške izvođače, i to je dobro, dovoljno su oni bili glavni, pogotovo šezdesetih kada su počela formiranja raznih bendova. The ovi, The oni, … bilo je dobrih, i odličnih, ali mislim da je malo ženske dominacije ono što fali šezdesetima. Ah, svako vrijeme ima svoje trendove i inovacije, drago mi je da je ipak bilo žena po kojima će se pamtiti šezdesete. Janis za kraj: „It’s hard to be free but when it works, it’ s worth it!“

Do sljedećeg posta,

Dea

Every generation refreshes the world

„For the times they are a-changin’!“ rekao je Bob Dylan još šezdesetih godina. Jesu li zaista danas drugačija vremena ili je to samo privid? Je li današnja muzika usporediva s nekadašnjom? Imaju li drugi utjecaja na naš glazbeni ukus? Naravno, ova tema je preširoka da bi svi odgovori, razlozi, argumenti, itd. stali u jedan post (ali zato su tu komentari ). Mislim da pravog odgovora nema, svatko se vodi po onome što voli ili smatra pravim odgovorom. Tu je također utjecaj ljudi, društva, … Pokušat ću ukratko prikazati moje viđenje.

Gledajući unatrag, moje upoznavanje s glazbom, kao što sam navela u postu Mr. Tambourine Man :-), dugujem tati. Prednost je dakako imala glazba šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih, ali MTV me upoznao s novijom glazbom, tako da sam stvarno slušala svašta. Nakon nekog vremena opredijeliš se, shvatiš što ti odgovara. Imala sam faza, da, ali to je stvar odrastanja, kako sazrijevaš sve se više manje mijenja, pa i profilira tvoj glazbeni ukus. Da ne odlutam, vratimo se na utjecaj. Kako je na mene utjecao otac, tako je na nekog možda utjecao prijatelj, susjed, itd. Želim reći da je sve to individualno, ali opet je po meni taj ujtecaj jak. Navest ću primjer. Moj brat je na pragu osnovna/srednja, međutim nije toliki ljubitelj muzike. Gdje bih to primijetila, nego na Facebooku XD – učlanio se u grupu Svi koji slušaju Thompsona, ili neki sličan naziv. Ostala sam zaprepaštena jer znam da ga nema gdje čuti, ja to ne slušam, moji to ne slušaju, a onda sam pogledala članove grupe. Pogađate, pola njegovih prijatelja. To je ono što želim reći, netko se „fura“ na nešto samo iz „štosa“, i zato ne možemo uvijek dokučiti svačiji ukus, iako da se mene pita, takvi koji se povode za nečim samo zato jer drugi to slušaju ili jer je „to sad in“, ne razumiju muziku. Muzika je tu da te ispuni, inspirira, uljepša ti dan, bude uz tebe, koja je poanta ako slušaš nešto što ti uopće ne paše, samo kako ne bi odudarao od društva?!

THAN   VS   NOW

Što se mene tiče, već sam u prvom postu spomenula kako mislim da sam rođena u krivo vrijeme, pogotovo što se tiče muzike. Mislim da je moć, energija, poruka muzike prije 40-50 godina bila itekako jača, važnija, cjenjenija. Žao mi je što to nisam doživila, ali slušajući muziku tog doba, gledajući filmove, čitajući knjige i članke o toj muzici, ljudima, već si dio toga, zar ne? Imam osjećaj kako umjesto da se, kao i sve ostalo, razvija i unaprijeđuje, muzika postaje sve lošija. Volim kada me pojedinci kao Laura Marling iz prošlog posta, uspiju razuvjeriti, ali ono što slušaju mase, što je popularno, to me žalosti. Jučer sam to pomislila. Rano jutro, pun tramvaj, vozim se na faks, do mene sjedi cura, nema više od 15 godina, a pokušava izgledati kao da ima 25, iz slušalica joj trešti neki teški, zavijajući narodnjak. Pomislila sam: „Ok mala sluša narodnjake, ni prva ni zadnja, ali kud rano ujutro?! I ako već sluša, nek smanji, ne mora cijeli tramvaj to slušati.“ Ne želim ulaziti u ukuse, „gušti su gušti“, ali osobno me to stvarno žalosti, da današnja djeca, mladi, rađe izlaze u takve klubove gdje ima svega i svačega, od djece do seljačina s pištoljima, odjeveni i našminkani kao one tipične „babe“ od pedesetak godina koje žele izgledati kao da imaju dvadeset, pa „fulaju“ totalno i na kraju se obuku kao da se spremaju stati na ugao. Zar nije ljepše, jednostavnije, primjerenije, sjesti na livadu s društvom, svirati gitaru, pjevati, pričati. Ne kažem da ne treba izlaziti, da naravno, ali ne djeca od petnaestak godina i ne na takva mjesta. Ne znam, možda sam staromodna, ali nije mi žao. Odlutala sam u par pravaca ali nisam si mogla pomoći, sve to vodi iz jedne teme u drugu. Zaključila bih samo ovako, svi bili djeca, mladi, stari, ako ne znate što bi slušali, retro glazbu, in glazbu, itd., nemojte stvarati neki lažni ukus, sve je to jako jednostavno, one stvari koje u vama pokrenu emocije su one prave. Što se mene tiče, ostajem pri svojem retro mi je draži ali tu je nada da ću naići na još novih otkrića poput Laure Marling. „Everything pases, everything changes, just do what you think you should do.“ i slušajte muziku.

Dea

Let it always be known that I was who I am!

Volim nove stvari. Osjećaj koji te ispuni kad ih otkriješ i shvatiš da si ih zavolio istog trenutka, nije potrebno opisivati, a nisam sigurna ni koliko je moguće. Kad se radi o glazbi, moram priznati da u zadnje vrijeme nisam nailazila na neka otkrića. Mislim, uvijek se nađe nešto novo, ali falio mi je onaj osjećaj zatečenosti. Načujem nešto novo, nepoznato, pa makar i dio pjesme, trčim po mobitel da natipkam stihove, googlam ih i ta-da! Nađem tu xy pjesmu i slušam ju cijeli dan. Odličan filing, ali glazbenicu koju predstavljam u ovom postu, „upoznala sam“ na malo drugačiji način .

Tjedan kolokvija, test informiranosti, prate se novine i prijateljica mi jedno popodne natukne kako je pročitala komentar o nekoj xy nadarenoj, mladoj glazbenici koju uspoređuju s Bobom Dylanom. Budući da sam njegov fan (veliki ) zaintrigiralo me o kome se radi. Od iste prijateljice ubrzo sam saznala o kome je riječ.

And the winner is… Laura Marling!

Vjerojatno ste pomislili isto što i ja kad sam prvi put za nju čula. „Lijepo ime, ali tko je ta?!“ Sva sreća da danas robujemo internetu pa se takve stvari istraže u par minuta. Pjesma koja mi je predstavila Lauru bila je Night Terror. Njen zvonki glas odmah me trgnuo, stil mi se svidio iste sekunde, a onda sam provjerila ono što radim gotovo uvijek. Riječi pjesme. U ovom slučaju zanimljive, jako. →

Tako je otprilike počelo moje upoznavanje s Laurom Marling, britanskom kantautoricom rođenom 1990. godine u Hampshiru u Engleskoj. Iznenadila me činjenica da je cura moje godište, a već odiše takvom zrelošću u glazbi da bi se reklo kako iza sebe ima itekako više godina rada. Žanr koji dominira u njenim pjesmama mješavina je folk rocka, indie rocka i popa, a Lauri je na putu do slave pomogao opet „svemogući“ internet. Talentirana mlada kantautorica, koja svira gitaru i klavir, počela je objavljivati svoje pjesme na Myspaceu, „nanjušili“ su ju producenti Virgin Recordsa i sa 18 godina objavila je svoj prvi album Alas, I Cannot Swim na kojemu se našla već prije spomenuta Night Terror. Međutim, pjesma s kojom me osvojila bila je s drugog albuma I Speak Because I Can. Sam naziv albuma upućuje na neovisnost, prije svega žene od muškarca koju Marling voli izražavati u svojim pjesmama. Slušajući pjesme s ovog albuma osjeća se zrelost i odgovornost, tako da mi je zaista teško zamisliti da je to djelo jedne dvadesetgodišnjakinje. Da se vratim na pjesmu koja me oduševila…upravo svira u pozadini, Rambling Man. Riječi stvarne, ritam odličan, Laura nevjerojatno dobra, video originalan i jednostavan. Sve se poklopilo. To je stvar koju sam čekala!

Laura mi je zasad najveća novost i istražujem ju svakim danom sve više. Čekam da se predstavi široj publici i bude nagrađena za svoj rad što zasigurno zaslužuje, jer se na takav talent ne nailazi često. U slučaju da ostane u sjeni, slušat ću ju i dalje te konstatirati da usporedba s Dylanom vrijedi. Laura, piši, pjevaj, sviraj, stvaraj i kao šta kažeš „ …let it always be known that I was who I am!“

P.S. Posebna zahvala mojoj Tini, bez koje ne bi tako skoro čula za ovu posebnu glazbenicu. :*

Do sljedećeg posta,

Dea

Some unholy war…

Običan dan. Slušam muziku. Užasno sam neodlučna. „Tkoooooo?“ tutnji mi u glavi! Da skratim… Razmišljala sam o kome pisati u sljedećem postu. Toliko dobrih glazbenika, ne samo da sam neodlučna, nego uopće ne mogu suziti izbor. :O I odlučih se za sljedeću varijantu - uključit ću shuffle pa nek me player iznenadi!

I tako je krenula You know I’m no good, pjesma vjerujem svima poznate Amy Winehouse. Da, Amy…malo albuma, samo dva, a uspjeh – izvanredan. Amy zasigurno nije tip glazbenika o kome mogu pisati kao o Dylanu, ali volim njenu glazbu od prve pjesme koju sam čula, dok sam jednog srednjoškolskog popodneva gledala tv, mijenjala glazbene kanale, nabasala na Vh1 i čula njen hit Rehab.

Par prijatelja pitalo me o kome ću pisati sljedeći post, i nakon Dylana, bili su iznenađeni kad su čuli da sam se odlučila za Amy. „Ona je posrnula drogerašica!“ bila je najčešća reakcija. „Znam…“ rekla sam „ali njena me glazba oduševljava, a Bože moj svatko u životu ima crnih trenutaka, nadam se da će se ona trgnuti i nastaviti stvarati glazbu, jer bi zaista bila šteta da takav talent ostane neiskorišten!“ Tako se tješim već neko vrijeme, od kad je prestala pjevati…imidž glazbenika je dakako bitan, ali u ovom slučaju me njena glazba osvojila toliko da je gotovo u potpunosti zasjenila skandale iz privatnog života. Zanima me imate li sličnih iskustava? Podijelite u komentaru!

Kao što sam već naglasila, Amy nije tip glazbenika s velikom i zavidnom biografijom o kojoj se da pisati. Mlada je, iza nje je tek dvadeset i šesta, a njeno probijanje na glazbenu scenu popraćeno je, rekla bih, uz puno sreće, iako se neobično dobar Amyn glas brzo širio. Reda radi, par riječi o njoj. Rođena u Enfieldu, u blizini Londona, Amy je od malih nogu, pod utjecajem oca, bila oduševljena glazbom. Kao iznimno talentirano dijete, pohađala je brojne umjetničke škole, međutim u nijednoj se nije zadržala, navodno zbog teškog karaktera i neposluha. U tinejđerskim danima  počinje  svirati gitaru i pisati pjesme, a ubrzo nakon toga otkriva jazz i započinje suradnju s jednim jazz sastavom. Snimke njenih izvedbi došle su do diskografske kuće Island i ubrzo je nastao Amyn prvi album Frank. Iako je album postigao dobar uspjeh, Amy nije bila zadovoljna. Često je izjavljivala kako nije dala maksimum i nije mogla biti svoja do kraja. Nakon Franka, počela je eksperimentirati s različitim vrstama glazbe, od jazza, preko soula do rock & rolla, postepeno se formirao njen specifičan stil, kako glazbeni tako i modni. U tom procesu traženja upoznaje svog budućeg producenta Marka Ronsona i suradnja kreće gotovo odmah. Nastaju hitovi Rehab i You Know I’m No Good, Ronson inspirira Amy i godine 2006. izlazi drugi album Back To Black. Uspjeh koji postiže je ogroman, ne samo da postaje najprodavanji album u 2007. godini, već Amy donosi ukupno pet Grammyja čime postaje britanska pjevačica sa najviše osvojenih Grammyja u jednoj noći. Album Back To Black doživio je još nekoliko izdanja, tzv. deluxe izdanja, i prodaja je nadmašila sva očekivanja. Međutim, očito da su uspjeh i popularnost  stečeni gotovo preko noći, bili za Amy previše. Krivi muškarac, ogroman pritisak, sve češća iskustva s drogom, doveli su ju praktički do živčanog sloma. Mediji su preko noći zaboravili njenu dobru glazbu, stil i talent. U prvom planu bili su njeni skandali. „Amy i njen muž se drogiraju“, „Amy fali zub i ćelavi“, „Amy je anoreksična“, „Amy posjećuje psihijatra“ samo su neki od naslova koji su konstantno izlazili u medijima diljem svijeta. To je zapravo ono do čega sam htjela stići.

Već sam naglasila, ok imidž je bitan i različiti ljudi te cijene zbog različitih postupaka, ali može li činjenica da je netko anoreksičan parirati s njegovim glazbenim stvaralaštvom? Je li bitnije tko je danas plavuša, sutra bez kose, od toga koliki je uspjeh postigla u toliko malo vremena? Što se mene tiče, sigurno ne podržavam Amynu konzumaciju droga i anoreksiju, i shvaćam da takvim ponašanjem daje loš primjer, posebice mladima koji ju prate i slušaju, ali mislim da ju ne treba osuđivati. Zašto? Ne mogu svi nositi teret slave i svatko se u toj situaciji poljulja bar jednom, pogotovo kad stekne takav uspjeh i obogati se preko noći. Mišljenja sam da stvaralaštvo glazbenika zaslužuje veću pozornost od njegovog privatnog života, iako je današnje društvo takvo da će rađe pratiti skandale i kontroverzije nego glazbu. Žao mi je što je Amy bila toliko medijski eksponirana, i žao mi je što ju ljudi već sad pamte kao razuzdanu drogerašicu, u što sam se još jednom uvjerila kada sam u Googlove slike ukucala njeno ime. Od pedeset slika, našla sam tek dvije normalne, ostale…slike paparazza koji su ju opsjedali danju i noću. Pomislila sam „žena je poludila samo od tog ganjanja“ i pritiska da živi život pod povećalom, i zato ju ne osuđujem, već se nadam da će uz pomoć svoje obitelji doći k sebi i započeti gdje je stala. Do tada, i dalje ću uživati u svakoj njenoj pjesmi i zamišljati ju ne kao „posrnulu britansku drogerašicu“ nego kao „Amy Winehouse – ženu koja je svojim glasom osvojila svijet“.

Mr. Tambourine Man

Umjetnik, agitator, pjesnik, borac, genijalac, radikal, … glazbenik, slikar, pisac. Mozgam, ali bojim se da ga neću dovoljno dobro opisati riječima, a i zašto bi, njegove pjesme su tu da sve kažu. Zamišljam ga kako prije spavanja leži u krevetu i baca pogled unatrag na svoj život… svatko bi bio zadovoljan i pomislio: „Bliži mi se sedamdeseta, mislim da sam u životu postigao ono što sam htio.“, ali ne, ne on, njemu to nije dovoljno, za njega granica ne postoji. Zašto stati i prisjećati se onoga što je bilo kada ima još vremena i želje za stvaranje novih uspomena.

Sjećam se svog prvog susreta s njegovom glazbom. Bila sam dijete, tek krenula u osnovnu školu. Tata me vozio u školu i na putu bi slušali kazetu . Jedna mi je pjesma ostala u uhu, te riječi interpretirane na taj čudan, snažan, neuobičajen način. Pitala sam tatu: „Šta to pjeva ovaj barba?“ a on mi je rekao: „To bi mi preveli kao kamen koji se kotrlja.“ To je bilo to! Za par dana već sam pjevušila: „Haudazitfil, haudazitfil, tubionjoron lajkakomplitanon lajkarolinston“ :D  Da… Like A Rolling Stone je bila ta koja me uvela u njegov svijet, u njegove misli i stavove koje tako dobro izražava tekstovima, a još bolje naglašava interpretacijom. Tko je on? Ako još niste shvatili, približit ću ga još malo.

Kada sam otvorila ovaj blog, većina prijatelja rekla mi je „nemoj da ti bude svih deset postova o „njemu“, „joj pa znamo da „ga“ voliš, ali nemoj pretjerat“, itd. „Ok, ali jedan dugi post mora bit.“ rekla sam. Mnogo mojih vršnjaka, a i drugih ljudi, ne zna puno o „njemu“, npr. dosta njih misli da je Knockin’ on Heaven’s Door pjesma Guns ‘n’ Rosesa. KRIVO! „On“ ju je izdao još sedamdesetih godina. Prvi dvostruki album u povijesti – Blonde on Blonde iz 1966. godine (inače moj najdraži ), vlasnik – „on“. Više od pedeset izdanih albuma u gotovo pedeset godina stvaralaštva. Dobitnik Grammya, Zlatnog globusa i Oscara za pjesmu Things Have Changed iz filma Wonder Boys 2001. godine. Član Rock and Roll Hall of Fame, Nashville Songwriters Hall of Fame i Songwriters Hall of Fame. Dobitnik Pulitzer Prizea zbog velikog doprinosa glazbi i američkoj kulturi svojim tekstovima i poetskim umijećem.

He’s everyone. He’s no one. Please welcome Mr Bob Dylan.

Pravim imenom Robert Allen Zimmerman, rođen je 1941. godine u Duluthu (Minnesota, SAD) u židovskoj obitelji porijeklom iz Litve. Interes za glazbu bio je vidljiv od malena. Radio je slušao redovito, a pažnju su mu privlačili blues, country i rock ‘n’ roll. Svirajući u školskim bendovima naglašavao je da je „slijediti Little Richarda“ njegova najveća želja. „Rock ‘n’ roll nije bio maksimum za mene, bilo je odličnih fraza i ritmova, ali pjesme nisu ocrtavale život na realan način… kada sam otkrio folk-rock znao sam da je to ozbiljniji smjer. Pjesme su bile pune očaja, izražavale tugu, slavile trijumf, bile pune vjere u nadnaravno, sa više dubljih osjećaja“, rekao je u jednom intervjuu.

Početkom šezdesetih godina, počeo se predstavljati imenom Bob Dylan. Upravo je tih godina stekao najviše popularnosti i privukao ogromnu pozornost svojim inovativnim i neobičnim pjesmama i glasom. Woody Guthrie, bio je Dylanov idol i djela njegova rana stvaralaštva nastala su pod utjecajem Guthrieve glazbe. „Bit ću Guthriev najveći učenik.“ govorio je Dylan.

Svoje prve nastupe Dylan je odradio obilazeći klubove Greenwich Villagea. Svirao je gitaru i harmoniku, kasnije klavir, ali najveći je naglasak ipak bio i ostao na njegovim tekstovima. Glas se brzo proširio, preko prve dobre kritike u New York Timesu do producenta Columbia Recordsa. Kao rezultat, 1962. godine nastao je album Bob Dylan. Iako prodaja nije bila značajna, bio je to veliki zalet u svijet glazbe koji je Dylanu omogućio nova poznanstva i simpatije, poput onih Johnnya Casha.

The Freewheelin’ Bob Dylan, inače njegov drugi album, poznat  po naslovnici na kojoj Dylan šeće ulicom s ondašnjom djevojkom, po mnogima njegovom najvećom ljubavi, Suze Rotolo, izdan je već 1963. godine. Ta mi je slika posebno draga, i inspirirala je mnoge. Možda se neki od vas i sjete scene iz filma Vanilla Sky gdje Penelope Cruz i Tom Cruise šeću ulicom aludirajući upravo na naslovicu tog albuma. Na ovom su se albumu našle protestne pjesme i Dylanovo je autorstvo sve više dolazilo do izražaja. Vjerujem svima poznata pjesma Blowin’ in the Wind, postigla je ogroman uspjeh i doživila mnogo cover verzija. U to doba, doba Kubanske krize, Dylan je izdao i pjesmu A Hard Rain’s a-Gonna Fall, ukazujući na opasnost od nuklearnog rata.

 Kako pišem post tako sve više uviđam da je nemoguće sve napisati, ma da bi do sutra mogla tipkati jer sam toliko u ovoj temi da uopće ne osjećam pospanost. xD

Jutros sam s frendicama pila kavu i komentirala upravo činjenicu da ima toliko toga o tom čovjeku i njegovoj glazbi da je nemoguće sve napisati, a opet ne želim ispasti dosadna onima koji ne znaju previše o njemu ili ih ne zanima, dok s druge strane znam ljude koji ga slušaju i oni većinu njegovih stvari i zanimljivosti iz života već znaju. Zato sam odlučila sljedeće. Naglasak je na onome što ja volim kod Dylana i od njegove glazbe. U Playlist ću ubaciti pjesme koje ovdje spominjem, pa koga zanima klikne Play i kvit smo. Kako kaže moj zemljak Vitasović „gušti su gušti“ pa… gremo dalje!

Kada sam počela slušati i istraživati Dylana, ono što me odmah privuklo bila je njegova neobična osobnost. Njegova inteligencija i smisao za humor upakirani u ležernom stilu ostavljali su ljude bez teksta. Na press konferencijama, novinari su na razne načine pokušavali iz njega izvući informacije i potvrde da su njegove pjesme usmjerene protiv nekoga ili nečega, ali on bi ih na lijep način jednostavno ušutkao. U filmu o Dylanovom životu, I’m Not There, Cate Blanchett odglumila ga je vrhunski, link je isječak iz filma, scena s jedne takve press konferencije (

).

Treći album The Times They Are a-Changin’ prikazao je novog Dylana sklonijeg politici i cinizmu, dok je s idućim albumom Another Side of Bob Dylan isplivalo još hitova i rock ‘n’ roll je sve više dominirao. Meni posebno draga It Ain’t Me Babe, koju je odpjevala i Joan Baez (inače Dylanova bivša), površinski - pjesma o odbačenoj i neuzvraćenoj ljubavi, ali pozadinski - pjesma kojom Dylan poriče ulogu pokretača masa, koju su mu nadjenuli. Još jedna meni draga, po kojoj je ovaj blog i dobio ime My Back Pages, napada Dylanovo ranije, ozbiljnije stvaralaštvo i najavljuje novi smjer. Naime, u ljeto 1965. godine na Newport Folk Festivalu, Dylan se suočio s onim što ne veseli nijednog izvođača, bookanjem i negodovanjem publike. Takve su reakcije uslijedile nakon što je Dylan, na tom tradicionalnom folk festivalu, umjesto akustične zasvirao električnu gitaru. Naravno, danas nam se takve burne reakcije čine smiješnima, ali šezdesetih, kada su se žanrovi praktički još formirali, to je bilo sasvim očekivano. Dylan je par dana nakon toga, napisao Positively 4th Street, također meni dragu stvar, u znak protesta sa riječima punima bijesa i ljutnje, koje dolaze do izražaja njegovom moćnom interpretacijom.

Album Highway 61 Revisited najavljuje pjesma koju sam već prije spominjala, a vjerujem da ste ju svi barem jednom čuli, pošto ju je Rolling Stone Magazine 2004. godine postavio na prvo mjesto od 500 najboljih pjesama svih vremena. Pogađate? Like a Rolling Stone. Popularnost je rasla, prodaja ploča također, Dylan je snimao ko’ lud. Tako 1966. godine nastaje prvi dvostruki album ikad, inače meni njegov najdraži, Blonde on Blonde, snimljen u Nashvilleu.

Koncert u Woodstocku 1969. godine? Održan u Dylanovom susjedstvu. Naime, dugo je tamo živio i imao imanje. Godine 1966. u Woodstocku je doživio prometnu nesreću s motociklom, koja je bila kap koja je prelila čašu. U četiri godine snimio je sedam albuma, konstantno je bio na turnejama, nije čak ni spavao. Trebao je predah, ali se zato u velikom stilu vratio 1969. godine. Iako nije prisustvovao koncertu u Woodstocku, te je godine snimio album Nashville Skyline. Mnogi ga nisu prepoznali kad su prvi put čuli pjesmu s tog albuma, Lay Lady Lay. Dylanov je glas bio mekši, koketirao je s coutryem, a snimio je i duet s Johnnyem Cashom za pjesmu Girl from the North Country.

Još jedna Dylanova karakteristika jesu različite izvedbe pjesama. Live album koji mi je posebno drag je Live 1975. s turneje Rolling Thunder Revue. Svaka je pjesma zvučala drugačije. Inače lagana It Ain’t Me Babe dobila je tako jaku interpretaciju, naravno uz Dylanovu karakterističnu harmoniku, i ostavila me bez teksta.

Dylan je 2004. godine započeo obajvu autobiografije Chronicles (nisam ju još pročitala, ali čeka me doma ) u cijelosti još nije objavljenja, vjerojatno ni on sam ne zna kako da sve stavi na papir, a čovjek je uz to još aktivan na turneji, tako da i sa 68 godina živi dinamičnim i zanimljivim životom.

Godine 2005., Martin Scorsese režirao je biografski film o Dylanu, No Direction Home, a 2007. godine snimljen je film I’m Not There redatelja Todda Haynesa, inspiriran Dylanovim životom i glazbom. Film prikazuje šest različitih osoba, no svi su oni zapravo Dylan u jednom od svojih životnih razdoblja. Christian Bale, Cate Blanchett, Marcus Carl Franklin, Richard Gere, Heath Ledger i Ben Whishaw. Priznajem da sam malo više očekivala, jer je film prilagođeniji Dylanovim fanovima nego široj publici, pa onaj tko ga pogleda, a ne zna tko je Dylan, ne razumije gotovo ništa. Međutim, itekako pozitivna stvar je gluma Cate Blanchett. Zamislite koji to karakter i glumica mora biti za odglumiti muškarca, i to bez greške, skinula je svaku Dylanovu gestu, glas, smijeh. Još jednom me oduševila.

Vidim da se bližim kraju 4. stranice, a i sat otkucava pa je vrijeme da zaključim.

Ne znam jesam li uspjela približiti Dylana onima koji ga ne slušaju, nadam se da jesam, ako i nisam, njegove su pjesme uvijek tu, pogotovo na mojoj Playlisti tako da kad god vas je volja, kliknite Za one koji slušaju Dylana, ovo je bio „kratki“ prikaz onoga što najviše volim kod njega, slobodno u komentarima napišite vaše omiljene pjesme, albume, itd.

Još bih nešto htjela naglasiti. Cijenim Dylana jer je uz svu tu popularnost i postignuća (uvršten je u 100 najvažnijih osoba 20.stoljeća), zadržao hladnu glavu i nikad nije pretjerivao u svojem isticanju u javnosti, nikakvi skandali, nikakvo provlačenje po medijima, samo pjesme! Toga danas fali, pogotovo u Hrvatskoj, ali vjerojatno su to neka druga vremena. Volim reći da sam rođena u krivo vrijeme Kao što sam navela u prvom postu, Dylanova mi glazba puno znači, na način da ostavlja jaki dojam i ima neku moć da me oraspoloži, urazumi, razveseli, opusti,…ali da nije bilo jedne osobe, vjerojatno bi mi bilo teže upoznati Dylana i njegovu glazbu. Tata, naravno. Prenio mi je svoju veliku ljubav prema glazbi, kroz njegove Playliste, cdove i priče upoznavala sam mnoge izvođače i žanrove, a naravno i Dylana. Kao dijete bih ga slušala dok je svirao gitaru, i kad bi shvatila o kojoj se pjesmi radi krenulo bi zavijanje na nekom kvazi engleskom. Iznimno sam mu zbog toga zahvalna i nezamislivo mi je doći doma a da u dnevnom ne svira neka glazba. Glazba veseli! Do sljedećeg posta……………….Dea

-> evo Anya=) samo za tebe :*

“Život bez muzike bio bi zabluda.”

Što je ono bez čega ne mogu, što volim i o čemu mogu razgovarati do besvijesti. Mogu reći da uopće nemam dvojbe, glazba zaista ispunjava moj dan od početka do kraja. Budim se – palim radio, hodam gradom – imam slušalice, tuširam se – svira mi glazba s mobitela, na laptopu sam – Youtube je obavezno u pozadini, prije spavanja – tiho svira radio. Popis je i duži, ali dovoljan da bude jasno o kakvom se ovisniku radi. Mislim da je kroz glazbu moguće izraziti gotovo sve i nekad riječi jednostavno ne mogu parirati efektu koji se postiže pjesmom. Glazbom se bude osjećaji koje ne možemo ostvariti npr. razgovorom, a pjesme su tu uvijek. Kada smo sretni, tužni, ljuti, euforični, frustrirani, umorni… kada nam treba riječ ohrabrenja. Glazba je prema tome i neka vrsta terapije, u skladu s time volim reći da je Bob Dylan moj psiholog. Koliko god to čudno zvučalo, taj čovjek, njegova glazba i tekstovi su mi puno puta u životu pomogli da uvidim, shvatim, prebrodim neke stvari, veselim se životu i idem dalje. Dakle, preporučam ga. Naravno ljudi gledaju glazbu na različite načine, ovo je moja vizija, ali mislim da se svatko barem jednom prepoznao u nekoj pjesmi, i taj je osjećaj stvarno dobar.

Kako je ovo moj uvodni post, htjela sam naznačiti o čemu ću i na koji način pisati. Bit će to blog studentice novinarstva orijentirane, u ovom slučaju na glazbu, ali i sa varijacijama na temu. Volim istraživati glazbu, bit će osvrta na albume, riječi o mojim glazbenim idolima ali i ostalim glazbenicima čija su imena ostala zapamćena u povijesti glazbe. Nietzsche je još u 19. stoljeću tvrdio da bi život bez glazbe bio zabluda, slažem se u potpunosti, a vi? Već se neko vrijeme radujem jednom koncertu, iščekujem lipanj i početak prodaje karata čija će nabava, čini se, biti pravi pothvat. O kome i čemu se radi više riječi u sljedećem postu, do tad..

May your heart always be joyful,

May your song always be sung,

May you stay forever young!